Laura Gadis danas je majka četvoro djece, ali u jednom periodu života bojala se da nikada neće osjetiti šta znači držati svoju bebu u rukama. Tri puta je ostajala trudna i sva tri puta je pobacila. Otac joj je napola u šali, a napola ozbiljno rekao da je ili luda ili hrabra, a ona je shvatila koliko ljubavi su nosile te njegove riječi. Većinu vremena se osjećala kao da je luda, a često je željela da bude hrabra.
Nakon svakog pobačaja Laura bi svom mužu govorila: “Nikad više.” Svaki put kada bi ostala u drugom stanju govorila bi mu: “Ovo je zadnji put. Ako ne uspije, to je to.” No, nešto joj nije dalo da odustane i uporno je iznova i iznova prolazila kroz šokove, tugu i uvijek bi njene suze i očaj pobedila nada koja se tvrdoglavo probijala kroz sve prepreke.
Sama pomisao na život bez djeteta bi je rastužila. Bila je svjesna da joj se možda nikad neće pružiti prilika da rodi svoje dijete, gleda ga kako raste i uči ga kako da ide kroz život. Čeznula je da na svijet donese malo ljudsko biće, da ga uči da voli, saoseća sa drugima i doprinosi društvu. Nije imala snage da odustane od te ideje i željela je da zna kako to izgleda da jednog dana bude i baka.
Prvo dijete je izgubila u 20. sedmici trudnoće i mislila je da će je ta trauma zaustaviti u želji i namjeri da ima bebu. No, ostala je trudna i drugi put, ali beba u njenom stomaku nije preživjela više od devet sedmica. Treća trudnoća je završila nakon 12 sedmica kada je ultrazvukom utvrđeno da bebino srce ne kuca. Van sebe od tuge i boli, Laura je mislila da više nikad neće rizikovati da prođe kroz sve to.
No, prevarila se.
Kada je četvrti put ostala u drugom stanju Laura je bila van sebe od straha, no nije željela dopustiti strahu da je pobijedi.
“Ovog puta bi moglo biti drugačije”, rekla je svome mužu.
Svaki dan je bio izazov. Svake sedmice je išla na preglede, radila analize krvi, a strah od pobačaja je bio sve jači i jači. Pitala se hoće li i ovoj bebi stati srce, hoće li i ona prestati da raste? Danju je bila nervozna, noću je jedva spavala.
Došao je i dan da na ultrazvuku po prvi put vidi svoju bebicu. Njeni dlanovi okupani znojem grčevito su stisnuli prostirku na kojoj je ležala. Primila je svog muža za ruku i oboje su čekali da ultrazvuk pokaže njihovu bebu.
Dočekao ih je nevjerovatan i predivan prizor.
“Ova bebica se kretala mnogo više od ostalih. Plesala je i mrdala svojim sićušnim ručicama i nožicama. Rasla je”, sa suzama radosnicama u očima priča Laura.
Svako čekanje na novi pregled ultrazvukom je nju i njenog muža ostavljao paralizovane od straha, no čim bi se na ekranu pojavila njihova beba, sve to bi nestajalo. Doktori su bili skeptični, ali Laura i njen suprug nisu mogli da ne budu radosni zbog toga što je trudnoća dobro napredovala.
“Trudnoća se igrala sa našim emocijama, vukla nas je kroz isto blato kroz koje smo prošli tri puta prije toga. Ponekad bih došla kući s posla i plakala na kauču. Bilo je dana i kada sam se svom snagom borila da se ne rasplačem na poslu. Nasilu sam se smješila. Nijedan normalan čovjek neće proći kroz svu ovu muku osim ako to ne želi toliko jako da ga sve boli”, iskreno priča Laura.
Sva tuga, suze i bol su nestali kada se napokon rodila njihova beba. Danas kada se sjeti svega toga Laura priznaje da su ona i njen muž bili i uplašeni, ali i hrabri. Išli su kroz sve to zajedno i bili oslonac jedno drugome. Zajedno su bili na tom najmračnijem i najvažnijem putovanju njihovih života i na kraju puta su izašli kao pobjednici – sa svojom bebicom u naručju.
Nema komentara:
Objavi komentar